Poštovani gospodine Aleksandre,
Siguran sam da svakodnevno zaprimate poštu u kojoj od Vas nešto traže, ali isto tako siguran sam da sličan sadržaj ovome, koji ja pišem niste dobili nikada, pa se zbog toga nadam da će možda to biti adut koji će zaokupirati Vašu pažnju.
Kako god, ovih nekoliko rečenica koje su posljedica večerašnje nesanice mogu biti jedna vrsta bježanja od boli koja se već dvadeset godina prolama mojim prsima. Relativno mlad osjetio sam svakojake patnje i prijetnje, a neke od njih su možda i dio Vaše prošlosti.
Upravo ta prošlost i vrijeme kada ste Vi bili mladi, je okidač zbog kojeg Vam se javljam. Da skratim.
Moje ime je Fikret, a ime mog oca je Ibrahim. Ibrahim je sutra trebao napuniti 58. Ali nije, ubili ga kada je imao 36. Malo više nego što ja danas imam. Ubili ga, haman pa na rođendan.
Već dvadeset godina, isto kao večeras, provodim noć budan maštajući o tome šta bih sve dao da imam priliku poljubiti mu ruku i čestitati godinu više. Godine prolaze, ja starim, a moja mašta se iz godine u godinu mijenja. I eto tako, večeras maštam o tome da Vi čitate moje pismo. Pismo u kojem Vam prenosim najdublja ljudska osjećanja.
Zamišljajući kako čitate moje pismo, pomislih da možda možete učiniti nešto da naredne godine u ova doba ovu istu noć provedem mirno spavajući. Sigurno je da moja mašta ne ide toliko daleko da očekujem da vratite mog oca, ali možda možete vratiti ono što tražim, dvadeset godina…
Gospodine Aleksandre, može li ova moja mašta otići toliko daleko da moji snovi postanu java i da Vi kao čovjek čije ime u prijevodu znači “zaštitnik ljudi” uistinu pročitate ovih nekoliko rečenica i zbog njih pogazite svoje zakletve i kažete nam gdje su kosti naših očeva?! Vjerujem da je Vama to lakše nego meni napisati ovo pismo.
Fikret Hodžić
